Report 139 / Europe & Central Asia 4 minutes

Povratak U Neizvesnost Interno Raseljena Lica Sa Kosovu I Proces Povratka

Pravo interno raseljenih lica (IRL) i izbeglica na povratak svojim kucama na Kosovu jeste neosporno, a postalo je glavni prioritet medjunarodne zajednice i Privremenog adminstrativnog veća Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK).

  • Share
  • Сачувај
  • Штампај
  • Download PDF Full Report

IZVEŠTAJ

Pravo interno raseljenih lica (IRL) i izbeglica na povratak svojim kucama na Kosovu jeste neosporno, a postalo je glavni prioritet medjunarodne zajednice i Privremenog adminstrativnog veća Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK).

Ako se pravilno postupa, povratak može da poboljša odnose izmedju etničkih grupa, ojača položaj manjinskih zajednica koje već žive u pokrajini i da doprinese postepenom raspletu prethodno zavadjenih zajednica. Medjutim, ako se povratkom previše politizira i ako se loše sprovede, potencijalno će ugroziti ionako nesiguran opstanak manjina. Ukratko, način planiranja i izvodjenja povratka kritični su za održivost procesa na duže staze.

Evidencija medjunarodne zajednice o procesu povratka se razlikuje. Od više od 230.000 raseljenih lica, samo njih 5.800 se vratilo. Iako je tek prošlo samo tri godine od rata, Kosovo i dalje predstavlja sredinu punu izazova za povratak. Sloboda kretanja, pristup kućama i zemlji, mogućnost zapošljavanja, mogućnosti da manjine koriste javne usluge, kao i stav zajednice koja ih prihvata - sve su to prepreke.

U cilju rešavanja ovih izazova, UNMIK-ova Kancelarija za povratak i zajednice (KPZ) razvila je novu strategiju i restrukturirala način na koji će da koordinira projektima. Iako ova strategija nije još implementirana u potpunosti, ona je u velikoj meri korak u dobrom pravcu. Sada KPZ mora obezbediti da se izbegne birokratizacija procesa povratka i da se održi tesna radna povezanost sa ključnim partnerima - Visokim komesarom za izbeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i KFOR-om - kao i da se upravlja zamršenim političkim dimenzijama prouzrokovanim senkom konačnog statusa Kosova.

Nerešeno pitanje statusa Kosova dvostruko utiče na povratak. Prvo, ono politizira pitanje povratka Srba. Za medjunarodnu zajednicu, povratak Srba u njihove domove značilo bi da intervencija NATO-a 1999. godine i medjunarodno prisustvo koje je usledilo nisu doveli do stvaranja monoetničkog Kosova. Štaviše, povratak bi doprineo da se Savet bezbednosti uveri da je sazrelo vreme za početak razgovora o konačnom statusu. Vlada Srbije, u medjuvremenu, zahteva povratak zbog sopstvenih političkih ciljeva - podele ili kantonizacije Kosova.

Drugo, težište diplomatske zajednice u većoj meri je bilo na brojkama koje su se odnosile na povratak pojedinaca, a ne na tome da se obezbedi sprovodjenje ovog procesa u skladu sa medjunarodnim principima. Oni nalažu da je povratak dobrovoljan; siguran, dostojanstven i bezbedan; a rizici moraju da se prate.

Nekoliko incidenata - iako su retki - na uznemirujući način podsećaju da povratnici nisu dobro- došli u tu sredinu. Jula 2002. godine, na ulicama većih gradova na Kosovu pojavio se poster, koji izaziva jezu, sa malim albanskim detetom koga neko ubija (pretpostavlja se Srbin) sa naslovom: “Ne dozvolite povratak zločinaca”. Srbi povratnici su u oktobru došli autobusom u Peje/Peć zbog registracije za penzije. Njihov dolazak prouzrokovao je protest koji je eskalirao u kamenovanje i bacanje benzinskih bombi. Iako su albanske vodje univerzalno osudile ovaj dogadjaj, njihova aktivnost na podršci povratka retko je bila nešto više od puke retorike. Iako je premijer Redžepi uzoran u podršci manjinskih zajednica i povratnika, predsednik Rugova ćuti i nije aktivan. S obzirom na prevlast stranke DSK u opštinskim i centralnim struktura, krajnje je neophodno njegovo vodjstvo u vezi sa ovim pitanjem.

Mnoštvo učesnika - od medjunarodnih agencija do nevladinih organizacija - angažovano je na povratku. Ovaj izveštaj ocrtava ekstremna razilaženja u vezi s politikom i metodama povratka u dva regiona - regionu Peje/Peći i Gjilan/Gnjilana. Iako su ovi regioni sasvim različiti, od poredjenja ova dva procesa povratka može da se nauči i to primeni širom Kosova.

Iako je u ova regiona zabeležen relativno jednak broj povratnika, uslovi za povratak u region Peje/Peći nisu pogodni. Medjunarodna zajednica obraćala je više pažnje na brojke u dosadašnjim projektima, a manje na pripremanje uslova za povratak. U selima nije postojao pristup osnovnim službama, nije bilo dijaloga s zajednicom u koju se dolazi, nije se rešavao problem zapošljavanja, kao i pristup javnim službama, sve dok ne stignu povratnici. U oblasti Gjilan/Gnjilana, dijalog sa zajednicom u koju se dolazi, podrška aktivnostima koje dovode do mogućnosti zarade i pristup javnim službama rešavale su se kao deo celokupnog plana za povratak. Način na koji se povratak odvija ima ogroman uticaj na odnose medju zajednicama, na uslove koje povratnici dožive i sveobuhvatnu održivost ovog procesa.

Poredjenjem ova dva mesta otkriva se da je za održivi povratak potrebno da se obrati veća pažnja na primenu medjunarodnih principa, dobro osmišljenu bezbednost, snažne mehanizme koordinacije i podršku zajednice u koju se dolazi. Uspeh regiona u Gjilane/Gnjilanu isto tako pokazuje da je sada moguć povratak na Kosovo u bezbednim i dostojanstvenim uslovima - ali on mora da se pažljivo planira i osmisli.

Kasni uspeh procesa povratka u Bosnu pokazuje da napredovanje ne mora da ide linearno i da često mora da prodje vreme pre nego što dodje do značajnog napretka. Medjunarodna zajednica mora da bude realna u svojim očekivanjima u vezi sa Kosovom. Mada nije jasno koliko će se IRL vratiti, malo je verovatno da će se veliki broj raseljenih vratiti u bližoj budućnosti. Medjutim, svima mora da se pruži prilika da koriste svoje pravo na bezbedan i dostojanstven povratak.

Priština/Brisel, 13. decembar 2002.

Executive Summary

The right of internally displaced people (IDPs) and refugees to return to their homes in Kosovo is indisputable, and has become a top priority of the international community, and the United Nations Interim Administrative Mission in Kosovo (UNMIK).

If handled well, return could improve relations among ethnic groups, strengthen the position of minority communities already living in the province, and contribute to a gradual denouement among previously conflicting communities. However, if returns are overly politicised and mismanaged, they have the potential to jeopardize the already precarious existence of minorities. In short, the way returns are planned and implemented is critical to the long-term sustainability of the process.

The record of the international community on the returns process has been mixed. Out of more than 230,000 displaced individuals, only 5,800 have returned. While it is still only three years after the war, Kosovo presents a very challenging environment for return. Freedom of movement, access to housing and land, employment opportunities, availability of public services for minorities, and the attitudes of the receiving community are all barriers.

To address these challenges, UNMIK’s Office of Returns and Communities (ORC) has developed a new strategy and restructured the manner in which it coordinates projects. While the strategy has not been fully implemented, it is largely a step in the right direction. Now the ORC has to ensure that it avoids the  bureaucratisation   of  the  returns process and maintains a close working relationship with its key partners – the United Nations High Commissioner for Refugees (UNHCR) and KFOR – as well as manages the tricky political dimensions caused by the shadow of final status.

The unresolved nature of Kosovo’s status affects returns in two ways. First, it politicises the issue of Serb returnees. For the international community, the return of Serbs to their homes would ensure that the 1999 NATO intervention and the subsequent international presence did not lead to the creation of a mono-ethnic Kosovo. Moreover, it would help convince the Security Council that the time is ripe to begin final status discussions. Meanwhile, the Serbian government requires returns for its own political objective – the partition or cantonisation of Kosovo.

Secondly, the focus of the diplomatic community has largely been on the numbers of individuals returning, rather than ensuring that the process is conducted according to international principles. These dictate that return should be voluntary; conducted in safety, dignity, and security; and the risks be monitored.

Several incidents – although rare – are disturbing reminders that returnees are not coming back to a welcoming environment. In July 2002, a chilling poster of a young Albanian child being killed (presumably by a Serb) appeared on the streets of major cities in Kosovo with the subtitle “Don’t let the criminals return”. In October, Serb returnees came to Peje/Pec by bus for pension registration. This caused a protest that escalated into stone-throwing and petrol bombs. While Albanian leaders have universally condemned  such  events,  their  activities  to  support returns have rarely been more than rhetorical. Although Prime Minister Rexhepi has been exemplary in support of minority communities and returnees, President Rugova has remained silent and inactive. Given the predominance of his LDK party  in municipal and central structures, his leadership on this issue is sorely needed.

A multitude of actors – from international agencies to non-governmental organisations – are engaged in returns. This report outlines the extreme divergence of returns policy and methods in two regions - the Peje/Pec area and the Gjilan/Gnjilane region. While these areas are quite different, a comparison of the return process in the two provides lessons that are applicable throughout Kosovo.

While both have seen relatively equal numbers of returns, conditions are not conducive in the Peje/Pec region. In projects to date, the international community paid more attention to numbers and less to preparing the conditions for return. The villages lacked access to essential services, dialogue with the receiving community did not take place, and income generation and access to public services were not addressed until after returnees arrived. In Gjilan/Gnjilane, dialogue with the receiving community, support to income generation activities, and access to public services were dealt with as part of the overall planning for returns. The manner in which return is conducted has a huge impact on relations among communities, the conditions returnees experience, and the overall sustainability of the process.

A comparison of these two locations reveals that sustainable return requires close attention to the application of international principles, smart security, strong coordination mechanisms, and the support of the receiving community. The success of the Gjilane/Gnjilane region also demonstrates that return in conditions of safety and dignity is possible in Kosovo at this time – but there must be careful planning and thought.

The late success of the returns process in Bosnia demonstrates that progress is not necessarily linear, and time must often pass before significant advances are made. The international community must be realistic in its expectations for Kosovo. While it is unclear how many IDPs will return, it is highly unlikely that large numbers of displaced will come back in the near future. However, all must be given the opportunity to exercise this right to return in safety and in dignity.

Pristina/Brussels, 13 December 2002

Subscribe to Crisis Group’s Email Updates

Receive the best source of conflict analysis right in your inbox.